preskoči na sadržaj

Gimnazija Velika Gorica

Login

Vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
GDJE JE NESTAO ČOVJEK
Autor: Melita Jakopović, 5. 2. 2013.

 

Neka moja razmišljanja ili GDJE JE NESTAO ČOVJEK

Kako mi je Goran Bare pokazao put ka sreći!?

 

Možete li vjerovati da se dva mjeseca nad nama provodi teror zbog zdravstvenog odgoja! S jedne strane nadležno Ministarstvo, s druge strane Crkva… Potpuna konfuzija. Kakvi su to odgoji, da su toliko različiti…? 


 

 

Tamo je moralni odgoj, ovdje je estetski, zdravstveni, tjelesni, spolni, tamo negdje građanski, pa obiteljski odgoj…I onda je krenulo ovo nesretno „razvlačenje“ zdravstvenog odgoja. Tko god i gdje god! Danima svi „žvačemo“ ovu temu…za obiteljskim stolom, s prijateljima na kavi, slušamo je kao propovijed s oltara u tako uzvišenom trenutku kao što je Badnja noć i polnoćka…Svi sve najbolje znaju. Čak i onda progovaraju o toj temi kad za nju uopće nije ni vrijeme, ni mjesto. Koga slušati? Čijem se razmišljanju i stavu prikloniti? Imati svoje mišljenje o svemu? A što s onim(a) koji nikad nema(ju) svoje mišljenje? Tamo netko, nije važno na kojoj suprotstavljenoj strani se nalazio, upravo računa s tim da mi uopće nemamo svoje mišljenje o … tamo nečemu. O … bilo čemu!

Pomoć tražim u pedagogijskoj literaturi, gdje se kaže da je odgoj proces izgrađivanja i oblikovanja ljudskoga bića sa svim njegovim tjelesnim, intelektualnim, moralnim, estetskim i radnim osobinama. Bez odgoja i odgojne funkcije ne bi bilo ljudskog društva ni njegove povijesti. Odgoj je „proces izgrađivanja, očovječenja čovjeka kao humanog ljudskog bića“. Po tome su naša znanja, umijeća i navike, naše sklonosti i sposobnosti, naš pogled na svijet, naš osjećajni i voljni život, naša osobnost i karakter u velikoj mjeri rezultati odgoja.

U svojem mladom i kratkom životu, dio sam već treće razine odgojno-obrazovnog sustava. Tako to ide. Prvo predškolske odgojno-obrazovne ustanove, zatim osnovnoškolske, pa srednjoškolske…Uvijek mi se činilo da u nazivu ustanova nešto nije „štimalo“. Možda se to meni samo čini, ali kao da se uvijek nastojalo realizirati nekakav nastavni plan i program. Uvijek se trčalo za vremenom, za satnicom. Odjednom školski sat kao da kraće traje! I polugodište kao da se skratilo, pa sad na kraju više nije dovoljno dugo ni da se zaključe ocjene! Iz godine u godinu program se širi, svaki predmet dobiva sve više i više knjiga, domaće zadaće postaju sve veće i duže, a vrijeme za djetinjstvo, za radost i smijeh …sve kraće. Ove ustanove, koje se bave „očovječenjem čovjeka kao humanog bića“, postaju sve više obrazovne, a ono nešto „odgojno“ što je trebalo biti na prvom mjestu, postaje usputno.

            Gledam  s tugom,  početkom nove školske godine, djecu koja za sobom vuku knjige u torbama na kotačiće. Može se s njih smješkati i Hello Kitty, ali teret koji su počeli vući, prevelik je! Od broja silnih knjiga, više ne znaš ni kako se zovu! Nisam baš sigurna da su moji roditelji u nečemu zakinuti što su osnove našeg, prelijepog materinskoga jezika učili iz „Sunca na prozorčiću“ (dobro da još postoje tavani, na kojima su svoje utočište pronašli tako „nevažni naslovi“ i pod debelim slojem prašine strpljivo čekali nekog znatiželjnog istraživača tavana). Nekada su takve knjige  nasljeđivali neki drugi, pa treći, četvrti klinci…Sad se knjige mijenjaju skoro svake školske godine. Mirišu po novom! Novi autori, novi nakladnici, novi naslovi! To više nisu knjige s imenom kojeg će se netko nostalgično prisjetiti nakon trideset ili četrdeset godina. I onda će netko postaviti pitanje zašto mladi sve manje čitaju. Da nema obvezne lektire, malo bi nas posegnulo za knjigom.

Vratimo se odgoju. Da vidimo što dalje kažu pedagozi: „Odgojem se želi utjecati na izgrađivanje i oblikovanje osobnosti tako da u skladu s čovjekovim dostojanstvom obavlja svoje ljudske dužnosti.“ Što je sad to? U glavi nova zbrka! Pred očima mi se redaju vrišteći naslovi iz dnevnog tiska, s internetskih portala: „U Centru za socijalnu skrb istražuju tko je od njih vidio slike zlostavljanja, i šutio“. Drugi naslov: „Šest mjeseci znali da otac zlostavlja dvije bebe, a ništa nisu poduzeli“!

Koja je to sad kategorija? Više to nije samo obavljanje svoje ljudske dužnosti. To je obavljanje svoje profesionalne dužnosti. Ovo je tek teško pojmiti! U kakvom to svijetu živimo? Tko je to mogao dopustiti? Kažu da ravnateljica nije mogla utjecati na to, „jer ona nije socijalna radnica, ona je samo podobna“!

U glavi mi pitanja izviru i bujaju, vrtlože se… U istoj toj glavi mi odjekuju stihovi: „Kakva je to istina, kad s druge strane je laž, izvrnute vrijednosti, strah, samo strah…“.

Podobna! Nije li to nekakav rudimentarni ostatak nekakve mračne prošlosti?  Zar nismo kao ljudi evoluirali? Zar ništa ne vrijedi znanje? Čemu onda služe one, gore spomenute, odgojno-obrazovne institucije? Čemu borba za odlične ocjene već u osnovnoj školi, ono nesretno izračunavanje prosjeka na dvije decimale… čemu služi? Kojoj to i kakvoj pravednosti stremimo? Tko može tolerirati tako nešto i pogledati u oči meni ili Ani s kojom dijelim školsku klupu i koja marljivo reda petice u imeniku, kao i pogotke na prvoligaškoj utakmici; Anamariji kojoj obrazovni gimnazijski  program (jesam li to ispustila odgojni?), nije prepreka da istovremeno pohađa i srednju glazbenu školu? Podobna! Tko ima pravo ne dozvoliti nam da živimo naše snove? Budite uvjereni da ih imamo. Koračamo strpljivo i uporno. Jedna stepenica: matematika-viša razina, druga stepenica: hrvatski jezik-viša razina, najviša stepenica: matura. No, tu nije kraj. To je samo početak nove „skalinade“. Još je puno truda pred nama, puno godina…i baš zato ne želim vjerovati da će nas jednog dana netko gledati samo kao „podobne“ (ma što god to značilo!)

 „ Gdje je nestao čovjek, gdje se skrivao, iz vagona godina, na tračnice ispao. Gleda gdje su znakovi, kojim putem krenuti, može l'  itko reći, gdje je put ka sreći…?“

I ja se osvrćem oko sebe i gledam gdje su znakovi? Oni su tu, čvrsti i nesalomljivi!  Vidim ih, ma koliko god nevrijeme ometalo vidljivost! Nije mi bitno zovu li se te bure i oluje prvi ili… četvrti modul ili…podobnost! Moji znakovi stoje uz moj put i vode me!

Kad kažu da postoje tri odgojna zadatka: materijalni (stjecanje znanja), funkcionalni (razvitak sposobnosti) i odgojni (izgradnja ljudskih odlika i osobnosti), znam da su u mojem slučaju svi odradili svoj posao i svojski se trude da ga besprijekorno rade i dalje. Ne trebam se bojati, jer za mene očito vrijedi ona: „Samo živi, samo budi, svi odgovori doći će sami. Samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami!“

Ana Cesarec, 3.a





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju