preskoči na sadržaj
Vijesti

Gdje je nestala dobra glazba?

Zašto se demobendovi skrivaju u garažama?

Često slušamo o velikoj navali novih pop i rock zvijezda koje na vrh top-ljestvica dolaze s jednim ili dva singla koji se na radiju vrte nekoliko mjeseci, a zatim padnu u brz i neizbježan zaborav.  Takvi glazbenici, koji zapravo ne naprave ni deset posto posla koji čujemo, trude se svim snagama vratiti natrag zasluge koje, na prvom mjestu, nisu ni njihove. Nije bitno kako, oni će se vratiti! Hoće li se napiti u najboljem noćnom klubu, udariti bivšeg dečka svoje bivše cure, ostaviti dijete u autu na +50o C? Očito nije samo u ratu i ljubavi sve dopušteno, već i u glazbenoj industriji.
 


Jesu li onda oni uporni ili samo jednostavno očajni?
Većina mojih vršnjaka svakodnevno preko Facebooka, MySpacea, Youtubea i ostalih internetskih stranica počinju promovirati demobendove, kao alternativan izvor dobre glazbe.
Što je uopće demobend?
Demobend je skupina mladih glazbenika koji, ograničeni financijskim sredstvima i u nedostatku prilika za promociju, imaju priliku svirati jedino u garažama, atomskim skloništima ili, ako su ipak malo imućniji, u nekoj od stručno opremljenih prostorija.  Neki klubovi poput Autsajdera, Saxa, Boogalooa i sličnih sudjeluju u radu demobendova, ali samo u svrhu promocije.  
Glazbenici koji se posvete takvom projektu, znaju da ulaze u kolotečinu u kojoj će stalno ulagati i najčešće ne profitirati dok ne nađu izdavačku kuću koja će izdati njihove albume. Bendovi poput Porta Morta, Dirty Way Outa, Hrena, Lobotomije, Navarra, Spremišta, Antidepresiva i još mnogih drugih, jesu bendovi koji sve svoje vrijeme, trud, a i novac, troše na stvaranje zvuka koji će u sebi nositi „štih“ prošlosti, ali će govoriti i o problemima današnjice.
Pitate se, sigurno, zašto se ne potrude bolje? Zašto se ne promoviraju?
Stvar je u tome što, osim interneta, postoji tek nekolicina radijskih stanica koje žele puštati glazbu demobendova jer to nije komercijalna glazba, a samim time je takav pothvat očito i neprofitan. Zamislite, tko još sluša pjesme na kojima stvarno netko svira gitaru? Zar se to ne može napraviti preko računala?
U „hitovima“ novijeg vremena jedino što se prodaje je lak i neobavezan seks, alkohol, droga i ostali poroci kojima su mlađe generacije sve više sklone. Beatlesi nisu pisali o seksu, oni su pisali o nečemu što novije generacije tvrde da ne postoji – ljubavi! Janis Joplin je pisala o tome kako želi Mercedes, Queenovci o biciklu! Kada bismo poslušali domaću glazbu tog vremena, Novi fosili su pjevali o plavoj košulji i o tome kako su za ples! Dečki iz Azre nisu znali što da rade, a Daleka se obala zaljubila u mladu Tonku…
Glazbenici u demobendovima jesu ljudi koji se ne predaju tako lako, iako znaju da, ako ikada stignu na cilj, doći će zbog ljubljenja nečijih čizama, žutih koverti ili preko veze. Samim time je njihov talent ograničen poznanstvima i financijskom situacijom.  
Ti su ljudi, za razliku od današnjih estradnih zvijezda, uporni! Takvi ljudi su umjetnici!
Na kraju krajeva, nije umjetnost naći par dobrih akorda na gitari ili nekakvu pjevnu melodiju koju će publika zapamtiti, već je umjetnost u moru loše glazbe, strašnih tehnoloških i informatičkih novina koje omogućuju stvaranje glazbe isključivo pomoću računala, ostati uporan, vjeran sebi i svojim talentima, nastaviti pjevati o ljubavi, sreći, slobodi i miru, i u pravom boemskom duhu odgovarati na mnoga socijalna, društvena i ljubavna pitanja.

Tina Ozmec-Ban, 2.b
 



Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju
objavio: Mislav Smolković   datum: 24. 1. 2012.




preskoči na navigaciju