preskoči na sadržaj
Vijesti

Različitost je zajednička baš svima

 

Tina Ozmec Ban, 3.c

Radionica za mlade scenariste

RAZLIČITOST JE ZAJEDNIČKA BAŠ SVIMA

 

Ovo je naslov koji me privukao da se prijavim na Festival o pravima djece koji se održao u Osijeku od 20. do 22. studenoga 2012. godine.


 

 

 

 

 

Svi su hrvatski srednjoškolci bili pozvani da se odazovu na scenaristički natječaj na temu različitosti i diskriminacije. Festival je organizirao Ured UNICEF-a za Hrvatsku u partnerstvu s Uredom pravobraniteljice za djecu, Hrvatskim filmskim savezom, Hrvatskim Telekomom i kinima Blitz Cinestar. 

Od dvadeset i jednog scenarija koji su bili poslani na natječaj, najboljih pet je osvojilo odlazak u Osijek na tri dana radionice koju je vodila scenaristica Irena Krčelić koja je jedna od scenarista „Bitanga i Princeza“, „Zabranjene ljubavi“ i još mnogih hrvatskih serija i filmova.

Tako sam i ja došla 20. studenoga u Osijek na radionicu koja se održavala u Domu tehnike koji je smješten u starom dijelu Osijeka zvan Tvrđa.

Irena Krčelić sjedila je na stolu, a nasuprot nje bili su moje buduće kolege s kojima sam trebala dijeliti svoje mišljenje, iskustvo, scenarij i naravno, hotelsku sobu. Sjela sam kraj Petra, dečka iz Benkovca koji je, kao i ja, bio gimnazijalac. Rukovali smo se, a zatim sam upoznala i ostale - Sašu i Viktoriju koji su bili dvoje jako simpatičnih Varaždinaca, učenici Elektrostrojarske škole Varaždin, smjera medijskih tehničara te Mateja koji je također budući medijski tehničar, ali u Građevinskoj školi u Čakovcu.

Na radionicu smo bili pozvani iz više razloga. Jedan od njih bio je, ukoliko je naša životna želja biti scenarist i upisati Akademiju dramske umjetnosti, pokazati nam u ta tri dana što to uopće znači -  adaptacije već postojećih djela, kao što su romani, u kazališne ili filmske scenarije,

kreativnost za pisanje originalnog djela, karakterizacije likova i dosljedno provođenje istih tih

karaktera kroz riječi i djela likova.

Drugi razlog bio je da zajednički radimo na našim scenarijima. Isprva mi se ta ideja činila pomalo zastrašujućom. Osobno me ponekad strah kritike koju dobijem, iako su to kritike za nešto u što se upuštam prvi put, kao što je bilo i s pisanjem scenarija.
Kako smo si pomagali u prepravljanju scenarija? Pa, to je bio najzabavniji dio cijele radionice! Već na drugom predavanju počeli smo s nečijim scenarijem, podijelili smo uloge i zatim ih čitali, dok bi scenarist čiji bi scenarij čitali, uočavao moguće pogrješke pri čitanju. Pogrješke su se najlakše očitavale prilikom učestalog zapinjanja pri čitanju, a to je značilo da rečenica jednostavno nije bila smislena.  

Treći razlog, i za sve nas vjerojatno i najbitniji, bio je taj da, kada dobijemo sve potrebne savjete i kritike zbog kojih ćemo naš prvobitni scenarij dovesti na višu razinu, pošaljemo takav scenarij do kraja zimskih praznika natrag našoj dragoj Ireni Krčelić, koja će, uz pomoć žirija, procijeniti čiji će scenarij dobiti iznos od 5000 kn za snimanje filma, točnije, tko je pobijedio u ovom natječaju. Ali i za ostale je UNICEF velikodušno priložio iznos od 1000 kuna kako bi svatko od nas imao priliku snimiti film po vlastitom scenariju!

Radionica se sastojala od dva termina koje smo uglavnom mogli dogovoriti s voditeljicom, jutarnji i popodnevni. Ponekad bi se dogodilo da je netko od nas morao doći ranije zbog izmjena na scenarijima koje smo morali riješiti prije ponovnog čitanja (cilj je bio da što više izmijenimo scenarije i da ih što više čujemo, to jest, čitamo na radionici).

Nakon popodnevne nastave završili bismo često u razgledavanju prekrasnog Osijeka. Tako smo prvu večer otišli poslije večere u šetnju i sjeli popiti kavu, čaj, sok. Ljudi s kojima sam provela ta tri dana iznenadili su me na prekrasan, pozitivan način, a očarali su me odmah prvu večer svojom divnom energijom, voljom i osmjesima.
Sljedeću večer proveli smo uz obalu rijeke.

Uz čitanja naših scenarija, također smo pročitali scenarije nekih kratkometražnih filmova čiji su redatelji i glumci uglavnom studenti Akademije ili članovi neke filmske udruge. Samim time smo bili upoznati sa scenarijima i filmovima nekih naših vršnjaka, ali i pogrješkama koje bi se i nama mogle dogoditi prilikom snimanja te samom organizacijom snimanja filma.

Iako na radionici nismo bili upoznati s knjigom snimanja, jer je to posao redatelja, a ne scenarista, itekako smo bili u mogućnosti raspravljati i s voditeljicom, a i međusobno, o pogrješkama koje se mogu dogoditi ukoliko se scenarij ne prati u potpunosti ili se dobro ne organiziramo.

Osim radionica, mogli smo pogledati i razne filmske projekcije koje su se održavale u Galeriji Kazamat koja se nalazila nedaleko od Doma tehnike u kojem smo imali radionice. Tu su bili prikazani filmovi različite tematike i žanra: dokumentarni o djeci sa sindromom Down, crtani film o zaštiti okoliša i dokumentarni o stresu čiji su autori osnovnoškolci što daje šarm nečemu što zapravo nije šarmantno.

Zadnji dan nam je bio najgori. Poželjeli smo još više vremena za druženje i pomaganje oko prepravljanja scenarija. Na kraju smo svi zajedno i s najboljim namjerama pomagali jedni drugima oko prepravka, što nisam nikako očekivala. Nisam ni slutila da ću upoznati ljude s kojima će mi biti neizmjerno drago raditi, razgovarati, pa i na kraju, spavati u istim sobama i provoditi cijele dane i noći. Ne u tako kratko vrijeme koje smo imali.

Znanje i iskustvo koje smo stekli, pomoglo nam je da se posvetimo vlastitim filmovima i nadam se da ćemo ih uskoro moći svi zajedno pogledati i komentirati.

Tina Ozmec-Ban, 3.c



Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju
objavio: Melita Jakopović   datum: 5. 2. 2013.




preskoči na navigaciju